Opis biljke: ariš je jedino crnogoricno drvo što svake godine gubi listove, tj. iglice. Drvo je visoko od 20 do 40 metara, s tankim pognutim granama, crvenosmedjom ispucanom korom i šiljastom krošnjom.
Fine i mekane iglice rastu zasebno na dugim i tankim izdancima u kiticama po dvadeset do šezdeset u broju, koje u jesen otpadaju. Ariš je jednodomna biljka koje se crveni, mirisavi zenski cvetovi razvijaju u male šišarice.
Kora, smola i iglice imaju balzamican miris, nalik na limun. Smola ima miris na balzam, a ukus poput terpentina.
Stanište: ariš ponajbolje uspjeva u planinama, a cesto sacinjava goleme šumske prostore. Brzo raste i zbog toga se sadi i uzgaja.
Ljekoviti dio biljke: za lijek se skupljaju zeleni cešeri u proljece i pocetkom ljeta, iglice u toku ceijele godine, a smola i kora u jesen
Ljekovito djelovanje: iglice i mladi cešeri koriste se za pripremanje uvarka, za kupku u ljecenju nervno rastrojenih bolesnika, rekonvalescenata i jako slabih osoba. Isto tako, iglice i kora koriste se za pripremanje obloga za ljecenje upaljenih rana, prignjecenosti i cireva. Caj pripremljen od kore ariša tjera na mokrenje, ljeci vodenu bolest u pocetku, žuticu, reumu u zglobovima, osip i cireve. Smola pripremljena s vinom i medom cisti zacepljenu jetru, drobi i lagano odvaja pjesak i kamenje iz žuci, bubrega i mokracnog mjehura, a kod upale grla koristi se za grgljanje..