Opis biljke: Šišarice hmelja su jajaste, lake, rastresite cvasti, dugacke 3-4, široke oko 2 cm, nešto pljosnate, toplog i gorkog ukusa, prijatnog svojstvenog aromaticnog mirisa (dugo cuvana i pokvarena droga zaudara na stari odoljen, izovalerijansku kiselinu). Šišarice se lepe za prste. Oko krivudave osovine, dugacke oko 2 m, poredani su plodni listici unaokolo u cik cak, kao crepovi na krovu. Na njihovoj bazi golim okom se mogu videti, oble, sjajne, prozirne, žute žlezde, koje se mogu lako istresti (lupulin).
Plodni listici (brakteje) su vrlo tanki, hartijasti, jajasti, žuto-zelenkasti ili žuti, oko 10 mm dugacki i oko 7 mm široki, mrežasto išarani sitnim nervima i lako se mogu odvojiti. Upotrebljava se samo gajen hmelj. Hmelj potice iz istocne Evrope. Kod nas raste uz grmlje po vlažnim mestima kao divlja povijuša.
Stanište: Gaji se kod nas i u drugim zemljama u velikim kolicinama za potrebe pivara. Upotreba hmelja u pivarstvu je novijeg datuma, a u medicini tek od pocetka XIX veka.
Smola lupulina konzerviše pivo sprecavajuci razvoj mlecno-kiselih bakterija, etarsko ulje mu daje prijatan miris, gorke materije gorcinu, a tanin ga bistri taložeci belancevine jecmenog slada. Hmelj se bere u septembru po lepom i suvom vremenu i brzo suši na tavanu ili u zagrejanim sušarama.

